SARAJEVSKI AUTOR S BRISELSKOM ADRESOM
razgovor vodila Lora Tomaš
Roman ‘Ognjena godina anarhiste Gabrijela’ (2015.) izlazi deset godina nakon tvoje prve zbirke kratkih priča, ‘Crne ovce Solomonove’ (2004.). Koliko si ga zapravo dugo pisao?
Nakon zbirke ‘ozbiljnih’ priča iz ratnog i poratnog Sarajeva, odlučio sam se okušati u žanrovskoj literaturi, misleći da će to ići brzo. No, sad vidim da je pisanje trilera mukotrpan posao, na kom sam, u intervalima, radio punih sedam godina! Bilo je, naravno, i veoma zabavno pisati nešto što sliči Mariu Puzu, ali bez previše moraliziranja s moje strane.
Moram naglasiti da je roman što ću ga predstaviti u Zagrebu, ustvari, samo prvi dio trilerske trilogije pod nazivom ‘Ognjena godina anarhiste Gabrijela’. Dakle, ovih skoro tristotinjak strana je samo trećina onoga što sam napisao u tih sedam ljeta…
Radnja seli iz Sarajeva (u kojim točno godinama?) do Istočne Afrike 70ih, likovi su s ovi prostora, ali i Amerikanci, Afrikanci, Indijci. Jesu li to geografije koje si i sam prošao?
Namjerno nisam na početku romana naveo kad se dešava radnja u Sarajevu, pošto se sve to treba dešavati u bliskoj budućnosti, odnosno ‘sutra’.
Što se Istočne Afrike tiče, živio sam upravo u Tanzaniji kad sam bio dijete. Pohađao sam drugi, treći i četvrti razred u jednoj divnoj međunarodnoj školi u Dar es Salaamu, u kojoj je bilo djece svih rasa i nacionalnosti, od Arapa, preko Evropljana i američkih Kineza, do Zambijaca.
Trebao bih početi pisati memoare, kako bi čitatelji mogli usporediti da li u Ognjenoj godini anarhiste Gabrijela ima autobiografskih elemenata…
Protagonist Gabrijel, koji se bori protiv onoga što nazivaš ‘duhovnom eutanazijom kapitalizma,’ zapravo je lik s kompleksnom prošlošću, ‘kombinacija Brada Pitta, Che Guevare i Mistera Muscola’. Možeš li nam reći nešto više o njemu?
Pitanje je koliko je Gabrijel, glavni lik u romanu, pozitivan i dobar. Je li on heroj ili anti-heroj? On je imao teško djetinjstvo i najkrvaviju moguću mladost, te se možda bori za ispravnu stvar. Ali, odabrao je radikalne metode za postizanje svojih ciljeva, pa se trebamo zapitati da li da ga osudimo, ili da mu se pridružimo u njegovoj borbi? Uostalom, njegov moralni integritet je tema koja će se detaljnije obraditi u drugom, a naročito u trećem dijelu romana.
Što se mene lično tiče, vidim Gabrijela kao neku balkansku varijantu Jamesa Bonda, odnosno kao Jamesa Bonda s druge strane zakona.
Spominješ muziku – od Abbe do opere Aida. Koja je važnost muzike u romanu, a onda i tvom životu?
To je izvrsno pitanje, pošto četveročlana neo-anarhistička grupa sa Gabrijelom na čelu i treba da podsjeća na Abba-u! Taj sastav se sastojao od dva para u ljubavnoj vezi, baš kao i Gabrijelovi Savjesni omladinci Sarajeva, odnosno “SOS”, što i jeste jedan od Abba-inih najvećih hitova. Dakle, inspiracija za Savjesne omladince bio je, u neku ruku, taj najpoznatiji švedski pop-kvartet, međutim u romanu je to Abba, samo s druge strane ogledala…
U životu sam, inače, muzički snob, priznajem, ali nisam veliki ljubitelj alternative, već pop muzike u svim njenim oblicima kroz posljednjih nekoliko decenija, pa i vijekova, što uključuje i klasiku, te naročito jazz i soul, uz nešto elektronike i synth-popa. Priznajem takođe da sam pasionirani sakupljač ploča, koje su, zahvaljujući prosvijetljenoj mladeži, ponovo u modi…
Ozbiljno se bavim mišlju da na temu vinila napišem ili snimim nešto dokumentarno, sa Zagrebom kao središnjim mjestom, no o tom potom…
Roman vrvi živopisnim likovima, od transvestita do tajnih agenata. Smatraš li da su neke priče s ovih prostora unazad dvadesetak i više godina ostale neispričane? Kako se tu uklapa tvoja?
Smatram da se na prostoru bivše jugoslavenske države, čast izuzecima, nedovoljno čuje glas slobodoumnih ljudi, a posebno raznoraznih manjina, nekonformističkih, liberalnih, seksualnih… Društvo bi bilo ljepše i sretnije da je manje konzervativno i opsjednuto vjerom…
U mom romanu, s druge strane, takvi individualisti imaju prednost, te su mi puno draži od svake mase, i pasivne i nasilne…
Tvoje gostovanje na Kavi i kolačima bilo je zapravo zakazano za 3. travnja, a onda odgođeno zbog tragičnih događaja u Briselu. Kako je bilo u gradu tih dana, kako je sada?
Aerodrom se otvorio tek prije par dana, čini se da ću ovaj put uspjeti da dođem do Zagreba, na Kavu i kolače 17.4.!
U Briselu je bila napeta atmosfera, još se i sada osjeća… Naša prijateljica iz Mađarske izbjegla je bombu u metrou za samo tri minute, imala je puno sreće…
Moram reći da je mart 2016. u Briselu malo podsjećao na mart 1992. u Sarajevu. To ne valja, jer je u naredne tri godine skoro svaki dan u Sarajevu bio puno gori od 22. marta 2016. u Briselu… Eksplodirala je granata na 50-ak metara od mog oca i mene, nije nas povrijedila, ali je ranila jednog čovjeka…
Trenutno u Briselu, ima dosta događaja i okupljanja za mir i suživot, što opet sliči početku 1992. u Sarajevu… Nadam se da griješim, naravno, vjerovatno zbog toga što sam proživio opsadu…
Sve što se dešava ovdje u vezi sa imigrantskom zajednicom me, takođe, neodoljivo podsjeća na genijalni film “Bitka za Alžir”, što je, opet, malo depresivno, ali vidjećemo šta će se dešavati u prelomnim danima pred nama…